Aldo Foško: Jazz od slušatelja zahtijeva koncentraciju, posvećenost...

Tko je god imao priliku poslušati Alda kako svira (bas)klarinet i klavir uvjerio se da je riječ o pravom virtuozu

Ostalo

Pazinjan Aldo Foško, akademski je jazz glazbenik i učitelj iza kojeg su desetogodišnji rad i pet diskografskih izdanja.

Pazinjan Aldo Foško, akademski je jazz glazbenik i učitelj iza kojeg su desetogodišnji rad i pet diskografskih izdanja.

Pijanist širokih glazbenik afiniteta, no prije svega zaljubljenik u jazz u rodnom je gradu završio klasičnu gimnaziju, nakon čega upisuje studij muzikologije u Zagrebu i Heidelbergu. Diplomirao 2015. godine, a godinu kasnije upisuje studij jazz klarineta u Trstu. Stasao je pod utjecajem velikana poput George Gershwina, Duke Ellingtona, Louisa Armstronga razvijajući vlastiti glazbeni put.

Tko je god imao priliku poslušati Alda kako svira (bas)klarinet i klavir uvjerio se da je riječ o pravom virtuozu, koji uz brojne nastupe predaje u glazbenoj školi. Radi kao nastavnik glazbenoteorijskih predmeta, orkestra i komorne glazbe u Umjetničkoj školi Matka Brajše Rašana u Labinu. Otkrio nam je kako zavoljeti jazz glazbu, svoja razmišljanja o glazbenoj sceni te još mnogo zanimljivih detalja iz privatnog života i njegove uspješne glazbene karijere.

Kada se slušatelj jednom istinski „zarazi“ tom glazbom, tim svjetonazorom, najčešće to postane dio njegovog identiteta

Kako je sve započelo, kada se javila ljubav prema glazbi?
Mislim da se moja priča ne razlikuje previše od ostalih – iz nekakvog hira ili znatiželje upisao sam glazbenu školu i kroz par godina počeo pokazivati sve veći interes, na kraju i opsesiju prema glazbi. Imao sam, naravno i inspirativnog profesora koji me usmjeravao, na čemu sam mu iznimno zahvalan.

Kako ste se uopće odlučili za jazz?
Spomenuti profesor, Robert Rosanda, gajio je (i sigurno još gaji) veliku ljubav prema jazzu koju je uspješno prenio na mene. Malo po malo me izlagao novim utjecajima, otkrivao mi nove skladatelje i izvođače te me tako usmjerio na put s kojeg, ispostavilo se kasnije, nije bilo povratka.



Kako vam se čini interes publike prema toj vrsti glazbe, kako danas ljudi reagiraju na jazz?
Jazz od slušatelja zahtijeva koncentraciju, posvećenost, čak i svojevrsno predznanje (zbog čega i jest nepristupačan širim masama), no ako se ti kriteriji od strane slušatelja ispoštuju, uistinu pruža jednu transcendentalno iskustvo. Elem, kada se slušatelj jednom istinski „zarazi“ tom glazbom, tim svjetonazorom, najčešće to postane dio njegovog identiteta. Kao izvođač sam, kroz godine, doživio dijametralno različita iskustva – od toga da ljudi kojima je ova glazba strana prihvaćaju jazz otvorena uma i kao takvi postaju prava jazz publika, do toga da (na koliko god visokoj razini glazba bila) do nekih drugih nikad neće doprijeti zbog njihovog zatvorenog i/ili odveć isključivog stava.

Glazbeni uzori

Uz koju ste glazbu odrastali? Tko su vam glazbeni uzori?
Jedan od prvih uzora u formativnim godinama bio mi je George Gershwin, skladatelj koji je među prvima napravio uspješnu sinergiju klasične glazbe i jazza. Naravno, postoje imena koja svaki jazz izvođač jednostavno mora spomenuti kao uzore (Duke Ellington, Louis Armstrong, Charlie Parker, Miles Davis, John Coltrane i nekolicina ostalih), a van tog panteona moji su Keith Jarrett, Charles Mingus, Donald Fagen, Frank Zappa, Django Reinhardt – da navedem samo neke. Naravno, mogao bih nabrajati unedogled, pogotovo ako bih uključio i skladatelje iz domene klasične glazbe.

Nastupali ste s mnogim eminentnim imena hrvatske i međunarodne glazbene scene? Možete li izdvojiti najdraže iskustvo i suradnju?
Kroz godine imao sam čast i privilegiju nastupati i snimati s velikim brojem apsolutno izvanrednih glazbenika. Kroz desetogodišnji rad i pet diskografskih izdanja s Oridano Gypsy Jazz Bandom svirao sam s Orjenom Riđanovićem i Milivojem Majdakom, koji spadaju među najbolje hrvatske gitariste. Svirajući sa sastavom GIIPUJA imao sam priliku pozornicu dijeliti s kontrabasistom Damjanom Grpcem, bubnjarom Tončijem Grabušićem, violinistom Markom Firstom i gitaristom Elvisom Stanićem, koji također spadaju u sam vrh domaće jazz scene. Također bih istaknuo suradnju s briljantnim labinskim trubačem Robertom Mikuljanom, s kojim sam nastupao u duu i kao dio kvinteta, a u kojem su svirali vrsni glazbenici poput Denisa Razumovića Razza, Bojana Skočilića, Dušana Kranjca i Adriana Bernobića. Već godinama surađujem s ponajboljom hrvatskom pjevačicom Ivom Gortan, na što sam također izrazito ponosan.



 Istarska glazbena scena začuđujuće je bogata i vibrantna

Kako gledate na istarsku, ali i širu glazbenu scenu?
Kao regija koja po broju stanovnika jedva nadilazi grad Rijeku, istarska glazbena scena (pri čemu, naravno, mislim na jazz i umjetničku glazbu) začuđujuće je bogata i vibrantna. Dakle, ovdje ne govorim samo o Puli kao najvećem gradu, nego i o brojnim manjim mjestima (primjerice Grožnjan, Bale, Labin), koja se mogu podičiti glazbenim sadržajima impresivnim u puno širem kontekstu. Na nivou države također bih rekao da za jednu površinom i stanovništvom neveliku zemlju imamo bogatu glazbenu scenu vrijednu poštovanja.

Pazin je divan mali gradić za odrastanje i život, rekao bih da ga odlikuju dobri, jednostavni i pristupačni ljudi

Kako gledate na svoj Pazin? U kojoj ste mjeri u doticaju s pazinskom glazbenom scenom?
Pazin je divan mali gradić za odrastanje i život, rekao bih da ga odlikuju dobri, jednostavni i pristupačni ljudi. Naravno, za napredak i ostvarenje pojedinih ciljeva (pogotovo u mom fachu) treba značajno proširiti radijus djelovanja – sredina je, nažalost, vrlo mala. Nadalje, teško je govoriti o postojanju prave glazbene scene u gradiću s manje od 10.000 stanovnika (naravno, uvijek su tu gradska limena glazba koju i vodim, zborovi i kulturno-umjetnička društva – to su kulturne žile kucavice svakog manjeg grada i kao takve ih izuzetno poštujem). U Pazinu ne postoji neka prevelika glad za umjetničkim sadržajima, zbog čega ih, čast iznimkama, ni nema u prevelikim količinama. S par istomišljenika pokušao sam dati svoj doprinos stvaranju kulture sviranja i slušanja jazza i umjetničke glazbe – osnovali smo gradski big band, organizirali sezonu jazz koncerata, nebrojene jam sessione i sl. Na drugima je da prosude jesmo li uspjeli iznjedriti umjetnički senzibilitet grada.

Partija šaha i čaša dobrog viskija

Radite u glazbenoj školi. Što vam je najdraže u poslu?
Svakom nastavniku se jednom u par godina u klasi pojavi dijete koje je iznimno nadareno, željno rada i znanja, koje „upija kao spužva“, od kojeg i sâm nastavnik može nešto naučiti. U takvoj situaciji nastava se gotovo odvija sama od sebe, svi elementi idu s lakoćom i pravi je užitak pratiti streloviti napredak tog pojedinca.

Imate li vremena za još koji hobi, sport?
Apsolutni sam zaljubljenik u šah i svaki dan volim iskoristiti slobodan trenutak za odigrati partiju – imam i svoj mali kružok istomišljenika s kojima igram, proučavam i komentiram partije. Toliko mi se uvukao pod kožu da konstantno razmišljam kako ga spojiti s glazbom. Ako šah ne ulazi u definiciju sporta, spomenuo bih skijanje, koje volim od malih nogu, a koje mi je zbog ove pandemije onemogućeno.

Omiljeni film, knjiga? Uz što se najradije opuštate?
Smatram se filmofilom i kao takvom mi je gotovo nemoguće izdvojiti jedan najdraži film. Neki od redatelja čiji rad neizmjerno cijenim te uz koje sam odrastao jesu, primjerice, Alfred Hitchcock, Sidney Lumet, Sergio Leone i Billy Wilder. Autor kojeg trenutno čitam (i u čemu neizmjerno uživam) je Christopher Hitchens. Opuštam se uz partiju šaha i čašu dobrog viskija, preferabilno single malta.

Autorski projekti u budućnosti

Volite li putovanja? Najdraža destinacija? Postoji li neko mjesto gdje bi ste voljeli i živjeti?
Naravno, tko ne voli? Jedna od najdražih destinacija koju sam prošao kao turist bila je talijanska regija Toscana, u koju bih se, da mogu, odmah vratio i ostao koliko god je to moguće. Kroz glazbu sam proputovao lijep dio Europe, od Italije do Austrije, Njemačke, Španjolske i Portugala – svaka od tih lokacija prekrasna je na svoj način. Grad u kojem sam se svakako najljepše osjećao i koji je, po mom skromnom mišljenju, idealan za život, jest Heidelberg u njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg.

Koji su planovi za budućnost, gdje se vidite za nekoliko godina?
Svakako planiram češće boraviti u studiju i raditi na svom autorskom materijalu unutar nekog svog budućeg autorskog projekta, ali i nastaviti stjecati što više iskustva kao izvođač i aranžer. Ukratko, želim što više disati i živjeti glazbu. (Razgovarala: Divna Knežević)

S lijeva nadesno - A. Foško, Damjan Grbac, Spartaco Črnjarić, Tonči Grabušić, Marko First, Elvis Stanić

 

Kalendar

Komentari